Piko. 1. v.i. Bend, stoop. Ka piko te rakau; meake whati.
2. a. Bent, curved. He tuara piko.
3. n. Corner, bend. E toru nga piko e toe ana ka eke ai te iwi o Hauraki (J. xix, 200). Hei te piko o te awa tatou noho ai.
4. Curve, and so ornamentation. Kia rauiri koe i te piko whakairo na te matua na (M. 383).
whakapiko. 1. v.t. Bend.
2. n. Murder of guests.
3. Slaughter in general. I mate toku matua i te whakapiko i mea i Katotehe.
4. Intimation either by token sent or by hint in song or speech that assistance is desired in impending hostilities. = kara, ngakau, tiwha. ‖ J. xii, 41.
whāpiko. 1. v.t. Make a snare or noose. He whapiko rau huka te mahi.
2. n. Snare, noose. ‖ J. vii, 133.
pikopiko. 1. a. Winding about.
2. n. Young curved shoots of fern, etc. Katahi ano te wahine a Paoa ka hoki mai i te whawhaki pikopiko (T. 186).
pikopiko, n. 1. Polystichum richardi, a fern.
2. A land mollusc, a species of snail.
Williams Dictionary